Od 1. novembra 2024. pratim dešavanja i različito reagujem na studentske proteste, koji su prerasli u šire građanske. U njima sam aktivno učestvovao: išao sam od Aleksinca do Niša, a kao veteran 63. padobranske brigade bio sam prisutan i u Beogradu, Kraljevu i Kosjeriću.
Vidim kako protest menja oblik, iz studentskog prerasta u građanski, ali i kako postoji rizik da sve završi u zoni “ni tu, ni tamo”. Srbija više nikada neće biti ista kao pre 1. novembra. Pitanje je, međutim, kuda idemo, gledajući ponašanje svih aktera ove političke, a možda i bezbednosne krize.
Ne pada mi na pamet da izražavam stav vređanjem predsednika ili njegovih saradnika. Nadam se da su uvrede, etikete i omalovažavanja deo prošlosti Srbije kojoj želimo da okrenemo leđa. Ali, želim jasno da ukažem na slabosti aktuelnih građanskih inicijativa.
U jednom se slažem s predsednikom: protesti su delom izgubili ideju. Nije poenta samo u blokadi raskrsnica, pitanje je šta želimo da poručimo, kakvu promenu tražimo i kako zamišljamo tu promenu. Ovo nije vreme za ostrašćenost, nego za smisao. Ovu bitku treba dobiti umom, a ne mišićima. A ako mišići i budu angažovani, ne sme se ponoviti ono što se dogodilo 28. juna u Beogradu, to je po meni bila sramota svih nas.
Želimo li drugačiju Srbiju? Ili možda i ne?
Sinoć sam bio na strukovnom zboru u hotelu “Turist” u Kraljevu i nisam zadovoljan onim što sam video i čuo. Pitanje je da li shvatamo ozbiljnost trenutka? Da li znamo gde idemo? Da li razumemo koliko je rada pred nama, ako želimo stvarne promene?
Predsednik države jasno govori šta misli i šta će raditi. Svaki put kada kaže: “Srbija ne sme da stane”, on ne misli na državu kao instituciju, već na sebe, Svoju politiku, možda čak i svoju partiju. Poruka je: ako ja nisam, Srbija staje. To znači da predsednik ne vodi borbu za vlast, već borbu za život. A kada se neko bori za sopstveni opstanak, spreman je na sve.
Ne slažem se s mnogim potezima, uključujući i aboliranje onih koji su palicama tukli studente. Time predsednik pokazuje da može određivati kriterijume vrednosti. I to moramo shvatiti ozbiljno. Korišćenje sistema za ostvarivanje sopstvenih ciljeva nije izuzetak – to je pravilo u svim vlastima, ne samo u Srbiji. Ideal o ljudskim pravima uvek pada u drugi plan kada se suprotstavi interesu države.
Čak je i Zoran Đinđić rekao: “Kome je do poštenja, neka ide u crkvu.”
Podele među građanima na lojaliste, patriote, opozicionare, nisu novost. Ali često su oni primitivniji, sa isključivo materijalnim interesima, bolje povezani i operativniji. I to je realnost.
Ako građani, predvođeni studentima, žele promenu, mora se dogoditi transformacija energije. Protesti ne mogu imati isti oblik mesecima. Moraju sazreti, postati smisleni i organizovani. Tu leži test za sve nas: da li ćemo pokazati ozbiljnost, ili nesposobnost?
Sociolozi bi mogli objasniti: energija se ne zadržava, ona se transformiše. A forma protesta mora se prilagoditi vremenu i cilju.
Na osnovu sinoćnog skupa, razmotrio bih doradu organizacione strukture koja može pomoći u boljoj koordinaciji:
1. Informativno-propagandni tim: Formirati mrežu amaterskih dopisnika koji će slati informacije u centrar ili više centara. Potrebno je kreirati saopštenja, voditi društvene mreže, komunicirati s medijima. Zašto još nemamo elektronski bilten, barem na engleskom, koji se šalje ambasadama, novinskim agencijama i stranim medijima? Studenti žurnalistike i politikologije, vidite li se ovde?
2. Dokumentacioni tim: Potrebna je baza podataka: događaji, incidenti, medijski snimci, svedočenja. To je neophodno za pravne, istorijske i medijske procese. Studenti prava i FON-a – jeste li tu?
3. Kreativni tim: Slogani, grafike, performansi, izložbe, moda, muzika, sve što protestu daje lice. Posebno u lokalnim sredinama, van Beograda i Novog Sada. Studenti umetničkih i dizajnerskih fakulteta, uključite se!
4. Terenski tim i zajednica: Direktan kontakt s građanima od vrata do vrata, na pijacama, u selima. Psiholozi, pedagozi, studenti učiteljskih i medicinskih fakulteta, vi ste most ka svakodnevici.
5. Povezivanje sa zajednicama: Bajkeri, sportisti, muzičari, KUD-ovi, verske zajednice. Kultura, sport i vera su prirodni saveznici dostojanstva. Festival? Nastupi? Pankeri, gde ste?
6. Kontakt sa generacijom 25–40: Bez humora, muzike, ironije i svakodnevnog jezika ne dopiremo do njih. Komičari, glumci, umetnici, vreme je za vas!
Možda ovakvi timovi već postoje ali do mene u provinciji to nije stiglo. Vidim pojedince ali ne timove. Jedno jasno hoću reći: nisam zelot i nikada neću ništa tražiti nasiljem. Ne verujem u bitke mišićima, već u bitku uma. Taktike „kreni – stani – vrati se“ nije bila dobra ni u ratu, kamoli u miru.
Verujem da se mir i doslednost ne mogu zaustaviti. Čitajte o Gedeonu!!!!!!!!! (Sudije, 7. poglavlje).
I neka naša vera, ako je ima, bude makar kao zrno gorušice. Pročitaj i ovo: Knjiga o sudijama, 7. poglavlje