Nedeljom u 2 – Problem ili prilika

Psihološka znanja su se umnožila po obimu i načinima primene do zastrašujućih granica. Ipak, za čoveka današnjice sva ta znanja gotovo da su beskorisna. Kao da je upravo to, obilje u svakom smislu, problem koji degradira primenu, samim tim kvalitet i sadržajnost života, tako da se čini kako nikada veća nije bila razlika između teoretskog i praktičnog, između naučenog i realizovanog, kapaciteta i karaktera realnosti. Zato mi se čini da je došlo vreme za uvođenje reda u sve to kako bi se od hrpe teorija i rezultata istraživanja uzelo samo ono što je od praktičnog značaja za pojedinca. Za preko 100 godina naučne psihologije toliko toga je napisano da ni vrsni poznavaoci ove nauke ne mogu tako lako da prate smerove njenog razvoja. Kako je tek neukima koji bi da iskoriste neka od znanja za unapređenje vlasitog života? Nikada više znanja i nikada više praznine čak i kod onih koji misle da su u obiljima psihološke punine.

Odakle mi pravo da kažem kako u čoveku današnjice obiluje praznina? Jednostavno zato što kvalitet života nije postojan a psihički zamor i patološka stanja uzimaju maha. Korona mi je pomogla da vidim stanje, barem onog dela naroda čije življenje se zasniva na strahu. Jedni se boje na jedan, drugi na drugi način.

Reč je zapravo o kontinuumu od minus do plus beskonačno, o nijansama na putu od jednog do drugog apsurda. Jedni su transformisali strah ka skali protivnika i teoretičara zavere dokazujući ono što žele da vide, drugi su se izolovali i uradili sve druge mere potrebne za zaštitu pred opasnošću od kolektivnog uništenja. Kontrolno osećanje je prijatnost. Dakle, što manje životne prijatnosti na osnovu drugih sadržaja života to više jednog od ova dva oblika straha. Jednima je prijatnost kada iskopaju izjavu nekog “pouzdanog izvora” koja dokazuje jednu krajnost, drugima je prijatno kada to isto pronađu, ali sa druge strane. Nisu dovoljni Šeklerovi tekstovi da bi se osetila punina života, oni su samo protivotrov i za jedne i za druge (mada preko neke granice ogrezlosti ne postoji protivotrov). Leva i desna strana ovog kontinuuma imaju svoje naočare obojene različitim strahovima. Zanimljivo je da su retki svesni straha i to iz vrlo jednostavnog razloga, postao je život po sebi. Ne može se opaziti voz u kojem se voziš, mogu samo njegovi unutrašnji sadržaji. Osobe na krajevima kontinuuma, koje malopre nazvah “ogrezlim”, ruku bi dale da dokažu kako nema ničega od straha u njima, potpuno nesvesni racionalizacije, negacije i potiskivanja. U sredini su oni kojima je strah čuvar. Taj strah ne dominira u odnosu na druge emocije.

U obe krajnosti neprijatnost može da bude lekovita.

Posebnu grupu, zaseban kontinuum čine oni koji nisu zainteresovani za ovo stanje, to su osobe koje su iz nekog objektivnog ili subjektivnog razloga u svom svetu. Oni su na suprotnoj strani u odnosu na one koji žive u strahu (bez obzira da li su pristalice teorije zavere ili teorije o neminovnom uništenja civilizacije).

Naočare koje nosimo zovu se “paradigma” i vreme je da skinemo ili barem da promenimo paradigmu.

Stara paradigma zasniva se na:

  1. bežanju od neprijatnosti,
  2. neosvrtanju za stečenim iskustvom.

Valja nam se sklanjati od zla a ne od neprijatnosti. Neprijatnost je neminovnost života koja će doći iz vlastite iluzije o statičnosti života. Druga tačka može se nazvati i “nemogućnost učenja”. Na žalost, nekada je iluzija previše jaka da bi tako lako nestala i to znaju svi oni koji nedvosmisleno jasno “znaju istinu”. Na kraju krajeva svestan sam da će manjina ono primeniti. Sinusoidu ništa ne može zaustaviti zbog čega predlažem novu paradigmu zasnovanu na individualnom iskustvu. Po njoj:

  1. primećujem pobede, ne samo bitke, i
  2. primećujem šta mi se kod sebe ne sviđa.

Prva tačka ima zadatak da osvesti celinu jer strah drži u izolaciji od iskustva. Veorvatnoća i hipotetička stvarnost su u ovo vreme ispred balansa unutrašnje i spoljašnje realnosti, i to nam valja ispraviti kako bi povratili ravnotežu. Nekada nas iz komfornih zona oivičenih izazovom i strahom jedino mogu izbaciti neprijatnosti ali je od suštinskog značaja naučiti u to gledati. Jer što gledaš to ćeš da vidiš. Umesto toga paradigma zasnovana na strahu ide dalje, ne osvrće se za sopstvenim iskustvom što je bahato a ne pogrešno ponašanje. Nevolje će se desiti, nedopustivo je iz njih ništa ne naučiti! Osvestimo to! Setimo se sebe.

Dakle, ukoliko primenim pobede a ne samo bitke teže će doći do psihičkog zamora.

Druga tačka ne predstavlja kritizerstvo superega (čije komentare, osude, kritike zapišite i dajte na njih odgovor. Nekada ćete provesti dosta vremena u odgovaranju na primedbe iz ovog dela psihe, sve dok racionalni deo ne vidi apsurdnost njegovih kritika i komentara. Hoću da kažem da je preduslov svih preduslova da naučimo kako da razgovaramo sa sobom). Ovo zapravo ukazuje na potrebu svakoga od nas da napredujemo. Dajmo mozgu da se bavi realnim problemima, manjim ili većim, problemima kod nas samih u “sada i ovde”, i neće biti hipotetičkih stvarnosti iz budućnosti. Ne idimo u budućnost koju ionako ne znamo, već ostanimo u sadašnjosti uviđajući ono što bi kod sebe mogli ublažiti, promeniti, korigovati. Toplo preporučujem kontakt sa Bogom. I jedni i drugi, bogocentrični i čovekocentrični ljudi imaju zadatak da osveste vlastita preterivanja i osobine kroz koje se to preterivanje manifestuje. Bez održavanja granice neće biti ravnoteže. Kada ravnoteža postane tesna i desi se nevolja tada uključimo navedena dva principa: primećivanje pobeda i onoga što se nama kod nas ne dopada.

Da bi ovo bilo moguće ići ćemo korak po korak, malo po malo, nikako naglo i koracima od “sedam milja”. Za početak neka strah radi svoje, ne bori se protiv njega jer ga ne možeš pobediti, ali osvesti pomenute dve tačke i aktiviraj se u sopstvenom životu. Ne pokušavaj u sebi da srušiš nešto dok ne budeš sposoban da izgradiš. Neki će to zvati “buđenje”, neki “dizanje svesnosti”, neki ko zna kako. Za mene to je promena paradigme ka INDIVIDUALNO ISKUSTVENOJ PARADIGMI. Tada će problem postati prilika.

Predlažem da prestanemo sa beskorisnim grđenjem, naročito kažnjavanjem sebe. Ako grđenje i kazna ne dovedu do uvida i boljitka, čemu je kraj u promeni na bolje, onda je to nedopustivo beskorisno, a i opasno odnošenje prema sebi koje će biti preneto i na moju decu i okolinu. Postoji opasniji virus od korone, zove se nesvest zbog života u strahu.

Uporište za Individualnu iskustvenu paradigmu nalazim, između ostalog, u Jungovom objašnjenju činjenice da “čovek ne može da egzistira bez socijeteta, kao ni bez kiseonika, vode, belančevina, itd., jer kao i sve to i socijetet je nužan uslov egzistencije, ipak bi bilo smešno tvrditi da čovek živi da bi mogao da udiše vazduh, isto tako kao što bi bilo smešno reći da individua egzistia za socijetet. ‘Socijetet’ je samo pojam za simbiozu jedne grupe ljudi, ali jedan pojam ne može biti nosilac života, kad znamo da je prirodni i jedini nosilac života individuum. I tako je u celoj prirodi.” (Jung C. G., 1945., citira I. Nastović u “Ego psihologija psihopatije”)

Zahvaljujem se prof. dr Zorici Kuburić i CEIR Balkan na organizaciji i realizaciji susreta “Nedeljom u 2”.

Leave a Reply

Your email address will not be published.