(Teološko-psihološki temelj marginalističke psihoterapije)
„Uđite na uska vrata; jer su široka vrata i prostran put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji njime idu. Jer su uska vrata i tesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze.“ (Matej 7:13–14)
Od kada postoji, čovek traga za putem. Kinezi ga nazivaju tao, put ravnoteže i istine. Tokom vekova traganje se shvatalo i ostvarivalo na različite načine: jedni su težili ritualima ili predmetima moći, neki su iz sasvim drugih pobuda jurili za izvorom mladosti, ili za zlatnom rekom, treći za Svetim gralom i Kovčegom zaveta, i tako dalje. Iako se ciljevi i smisao traganja razlikuju, unutrašnji impuls je isti: potreba da se pronađe smisao koji prevazilazi prolaznost i haos spoljašnjeg sveta.
Marginalistička psihoterapija počiva na Isusovoj rečenici: „Uđite na uska vrata…“ Ta vrata nisu na kraju sveta, već na njegovom početku, u čoveku samom. Za mene, „ući na uska vrata“ znači ući kroz sebe. Nema užih vrata od onih koja vode u sopstvenu unutrašnjost, jer samo ja kroz njih mogu proći. Mada će mnogi dati sebi za pravo da komentarišu moje brvno svojim.
Kada se nađu vrata, nađe se i put. A u sebi nosim ono što je i najbogatije i najteže: svesno i nesvesno, lično, porodično, kolektivno. Nazvao ih arhetipovima ili ih nikako ne zvao, nije bitno. Bitno je kako ću zaroniti i dokle ću stići.
Savremeni svet postaje sve bučniji i zahtevniji. Agresivnost spoljašnje realnosti, medijski i društveni pritisci, ubrzan ritam i stalna potreba da se „ima stav“, sve to iscrpljuje . U takvom svetu potreba za unutrašnjim utočištem za mene je nužnost. Gradim svoj svet uz Božju pomoć uprkos ovakvom duhu vremena, da bih tek sada, nakon toliko traganja i opipavanja došao na prag uzanih vrata.
Danas se više nije moguće sakriti ni u manastiru ni u samostanu, i oni su deo istog duha vremena.
Zato jedino mesto istinskog povlačenja jeste unutrašnjost čoveka, gde mir ne zavisi od spoljašnjeg poretka, već od unutrašnje ravnoteže.
Ali čemu taj ulazak? Put nije prazan hod, osvetljavaju ga ideje koje se pojavljuju na margini svesti.
One dolaze iz tri izvora: iz iskustva, znanja i onog savršenog sveta koji duša pamti, iako ga svest zaboravlja. Ako pažnja savremenog čoveka ostane zarobljena spolja, u neprekidnom nizu „za“ i „protiv“, on neće ni primetiti te suptilne ideje, a kamoli ih razviti ili ostvariti.
Zato je marginalistička psihoterapija poziv na preokret pažnje: s polja ka unutra, od buke ka tišini, od mnoštva utisaka ka jednom smislu.
Zadatak marginalističke psihoterapije nije samo da ukaže na vrata, već da osmisli put.
Put koji će tragaoca voditi do tačke u kojoj prepoznaje sopstvenu celinu. U tom smislu, marginalistička psihoterapija nije odricanje od sveta, nego osvešćen povratak svetu, iznutra prema spolja, iz dubine prema površini, iz tame ka svetlosti.
To je psihoterapija koja ne traži bekstvo, nego preobražaj:
– kroz svesno zaranjanje u marginu psihe,
– kroz prepoznavanje i integrisanje suptilnih impulsa,
– kroz izgradnju unutrašnje stabilnosti koja ne zavisi od spoljašnjih okolnosti.
„Uska vrata“ su zapravo poziv. To su vrata koja vode kroz mene samog, kroz moje sumnje, senke i ideje, do mesta gde počinje istinski mir. Marginalistička psihoterapija upravo tu započinje svoj put:
u tački gde čovek odluči da ne traži Boga u svetu, već u sebi i kroz sebe.